Particioniranje diska se jednostavno odnosi na čin razbijanja diska na dijelove. Svaki dio postaje neovisan o ostalima. Grubo rečeno, to odgovara građenju zidova u kući; ako jednoj sobi dodate namještaj, to ne utječe na nijednu drugu sobu.
Ako na svom sustavu već imate operacijski sustav (Windows 95, Windows NT, OS/2, MacOS, Solaris, FreeBSD) i želite na isti disk staviti Linux, vjerojatno ćete morati reparticionirati disk. Općenito, mijenjanje particije na kojoj već postoji datotečni sustav će uništiti sve tamo smještene informacije. Dakle, uvijek biste trebali načiniti backupe prije bilo kakvog reparticioniranja. Koristeći analogiju kuće, vjerojatno biste željeli maknuti sav namještaj s puta prije premještanja zida, ili riskirate njegovo uništenje. Na sreću, za neke korisnike postoji alternativa; pogledajte Nedestruktivno reparticioniranje kada krećete iz DOS-a, Win-32 ili OS/2, Poglavlje 4.7.
Na golom minimumu, GNU/Linux za sebe zahtijeva jednu particiju. Možete imati jednu particiju sa cijelim operativnim sustavom, aplikacijama i svojim osobnim datotekama. Većina ljudi misli da je swap particija također nužna, iako to strogo rečeno nije istina. ``Swap'' je brisani prostor za operativni sustav koji sustavu omogućava korištenje jeftinog diskovne pohrane kao ``virtualne memorije''. Ako se swap nalazi na zasebnoj particiji, Linux ga može puno učinkovitije iskoristiti. Moguće je prisiliti Linux na korištenje obične datoteke kao swapa, ali se ne preporuča.
No većina ljudi izabire dati GNU/Linuxu više od minimalnog broja particija. Dva su razloga zbog kojih biste željeli razbiti datotečni sustav na više manjih particija. Prvi je sigurnost. Ako se nešto dogodi i ošteti datotečni sustav, općenito je zahvaćena samo jedna particija. Dakle, morate zamijeniti (backupom kojeg ste pažljivo održavali) samo dio svog sustava. Na golom minimumu, trebali biste razmotriti stvaranje onoga što se obično naziva ``root particija''. Ona sadrži najključnije dijelove sustava. Ako se bilo koja druga particija ošteti, još uvijek možete dignuti GNU/Linux kako biste sredili sustav. To vam može uštediti nevolje oko ponovne instalacije sustava ispočetka.
Drugi razlog je općenito važniji u poslovnom okružju, ali zapravo ovisi o
vašem korištenju stroja. Recimo da nešto izmakne kontroli i počne žderati
diskovni prostor. Ako proces koji je uzrok tog problema slučajno ima root
povlastice (sustav postotak diska čuva od korisnika), mogli biste se
iznenada naći bez diskovnog prostora. To nije dobro, pošto OS za mnoge
stvari treba stvarne datoteke (osim swap prostora). To čak ne mora biti
problem lokalnog porijekla. Na primjer, e-mailom poslani spam može lako
popuniti particiju. Korištenjem više particija štitite sustav od mnogih
takvih problema. Ako opet kao primjer uzmemo e-mail, stavljanjem
/var/spool/mail na zasebnu particiju, temelj sustava će raditi
unatoč spamu.
Za vas vrijedi još jedan razlog ako imate velik IDE disk, a ne koristite ni LBA adresiranje ni pomoćne drivere (ponekad isporučene od proizvođača tvrdog diska). U tom slučaju, root particiju ćete morati staviti u prva 1024 cilindra tvrdog diska (obično oko 524 megabajta).
Jedini pravi nedostatak korištenja više particija jest što je često teško predvidjeti svoje potrebe. Ako particiju učinite premalom, morat ćete ili opet instalirati sustav ili ćete stalno premještati okolo stvari kako biste oslobodili mjesta na podcijenjenoj particiji. S druge strane, ako particiju učinite prevelikom, gubit ćete prostor koji se mogao iskoristiti drugdje. Diskovni prostor je u današnje vrijeme jeftin, ali zašto bacati novac?
Važno je odlučiti kakvu vrstu stroja stvarate. To će odrediti potreban diskovni prostor i utjecati na vašu shemu particioniranja.
Debian radi vaše udobnosti nudi više ``profila'' (pogledajte Izaberite i instalirajte profile, Poglavlje 7.23). Profili su jednostavno skupovi izabranih paketa koji će vam pomoći automatskim označavanjem paketa za instalaciju.
Svaki dani profil pokazuje veličinu sustava nakon što instalacija završi. Čak i ako ne koristite profile, ova rasprava je važna za planiranje jer će vam pružiti pojam potrebne veličine vaše particije ili particija.
Evo nekih od dostupnih profila i njihovih veličina:
Nemojte zaboraviti da ove veličine ne uključuju ostale uobičajene
materijale, kao što su korisničke datoteke, pošta i podaci. Uvijek je
pri razmatranju prostora za vlastite datoteke i podatke najbolje biti
velikodušan. Primjetno, Debian /var particija sadrži mnogo
informacija o stanju. Datoteke dpkga (s informacijama o
svim instaliranim paketima) lako mogu zauzeti 20 MB; uz logove i ostalo,
obično biste trebali ostaviti barem 50 MB za /var.
PC BIOS općenito dodaje dodatne granice za particioniranje diska. Postoji
granica koliko ``primarnih'' i ``logičkih'' particija disk može sadržavati.
Uz to, postoje ograničenja odakle se s diska BIOS može dignuti. Više
informacija sadrži
Linux Particije KAKO, no ovo
poglavlje će pružiti kratak pregled kako bi vam pomogao u planiranju većine
situacija.
``Primarne'' particije su prvotni način particioniranja PC diskova. Međutim, može ih biti samo četiri. Kako bi se poništilo to ograničenje, izmišljene su ``proširene'' (extended) ili ``logičke'' (logical) particije. Označavanjem jedne od vaših primarnih particija proširenom možete podijeliti sav prostor dodijeljen toj particiji na logičke particije. Broj logičkih particija nije ograničen; međutim, imate samo jednu proširenu particiju po disku.
Linux ograničava particije po disku na 15 particija za SCSI diskove (3 iskoristive primarne particije, 12 logičkih particija), te 63 particije na IDE disku (3 iskoristive primarne particije, 60 logičkih particija).
Posljednja stvar koju morate znati o PC BIOS-u jest da vaša boot particija, to jest, particija koja sadrži vaš kernel, mora biti među prva 1024 cilindra diska. Pošto je obično root particija ujedno i boot particija, morate provjeriti stane li vaša root particija u prva 1024 cilindra.
Ako imate velik disk, možda ćete morati koristiti tehnike prevođenja
cilindara, koje možete namjestiti u svom BIOS-u, kao što je LBA mod
prevođenja. Više informacija o problemima s velikim diskovima sadrži
Large Disk HOWTO. Ako koristite
shemu prevođenja cilindara, onda vaša boot particija mora stati u
prijevod 1024. cilindra.
Imena diskova i particija pod Linuxom se mogu razlikovati od drugih operativnih sustava. Poznavanje imena koja Linux koristi je potrebno kada stvarate i montirate particije. Evo osnovne sheme imenovanja:
Particije na svakom disku se predstavljaju dodavanjem decimalnog broja imenu diska: ``sda1'' i ``sda2'' predstavljaju prvu i drugu particiju prvog SCSI diska na sustavu.
Evo primjera iz stvarnog života. Pretpostavimo da imate sustav s 2 SCSI diska, jednim na SCSI adresi 2, a drugim na SCSI adresi 4. Prvi disk (na adresi 2) se onda zove ``sda'', a drugi ``sdb''. Ako disk ``sda'' sadrži 3 particije, one će se zvati ``sda1'', ``sda2'' i ``sda3''. Isto vrijedi za disk ``sdb'' i njegove particije.
Primjetite da ako imate dva SCSI host bus adaptera (tj. kontrolera), poredak diskova može postati zbunjujući. Najbolje rješenje u tom slučaju je pratiti poruke pri dizanju, uz pretpostavku da znate modele diskova.
Linux primarne particije predstavlja imenom diska i brojem od 1 do 4. Na
primjer, prva primarna particija na prvom IDE disku je /dev/hda1.
Logičke particije su označene počevši od 5, pa je prva logička particija na
tom istom disku /dev/hda5. Nemojte zaboraviti da se proširena
particija, to jest primarna particija koja sadrži logičke particije, sama po
sebi ne može koristiti. To vrijedi i za SCSI i za IDE diskove.
Kao što je gore objašnjeno, svakako biste trebali imati manju root
particiju, te veću /usr particiju, ako imate dovoljno mjesta.
Primjere potražite dolje. Većini korisnika dvije na početku spomenute
particije će biti dovoljne. To je osobito prikladno kada imate jedan mali
disk jer razbijanje na puno particija može potratiti prostor.
U nekim slučajevima, može vam trebati /usr/local particija ako
namjeravate instalirati mnogo programa koji nisu dio Debian distribucije.
Ako će vaš stroj biti mail poslužitelj, možda ćete morati učiniti
/var/spool/mail zasebnom particijom. Često je /tmp na
odvojenoj particiji, na primjer 20 do 32 MB, dobra ideja. Ako postavljate
poslužitelj s mnogo korisničkih računa, općenito je dobro imati odvojenu,
veliku /home particiju. Općenito, particijska situacija se
razlikuje od računala do računala ovisno o njegovoj svrsi.
Za vrlo složene sustave pogledajte Multi Disk HOWTO. Sadrži temeljite
informacije koje će uglavnom zanimati ISP-ove i ljude koji postavljaju
poslužitelje.
Što se tiče veličina swapa, postoje mnoga mišljenja. Jedno pravilo od oka koje dobro radi je koristiti swapa koliko imate memorije na sustavu, iako za većinu korisnika vjerojatno nema puno svrhe u prelaženju 64 MB swapa. Također, u većini slučajeva ne bi smio biti manji od 16 MB. Dakako, postaje iznimke tim pravilima. Ako pokušavate riješiti 10000 simultanih jednadžbi na stroju s 256 MB memorije, može vam zatrebati gigabajt (ili više) swapa.
Primjetite da Linux za vašu arhitekturu neće koristiti više od
128 megabajta swapa na jednoj swap particiji. Međutim, možete
ručno napraviti više swap particija i editirati /etc/fstab nakon
instalacije kako biste dobili više od 128 megabajta swapa.
Međutim, ako su vaše potrebe za swapom tako visoke, vjerojatno biste trebali
pokušati razbacati swap po različitim diskovima (koje se naziva
``spindle''). Ili možete probati novije Linux kernele (2.2 i kasniji) gdje
je to ograničenje opušteno (budite pažljivi, to će možda zahtijevati druge
promjene na vašem sustavu).
Kao primjer, jedan od autorovih kućnih strojeva ima 32 MB RAM-a i IDE disk
od 1.7 GB kao /dev/hda. /dev/hda1 je particija od
500 MB za drugi operativni sustav (trebao sam staviti 200 MB, ionako se
nikad ne koristi). Swap particija od 32 MB se koristi na
/dev/hda3, a ostatak (oko 1.2 GB na /dev/hda2) je
Linux particija.
Imate dvije različite prilike za particioniranje: prije instalacije Debiana, ili tokom nje. Ako će vaše računalo biti posvećen isključivo Debianu, trebali biste particionirati tokom instalacije (``Particioniranje tvrdog diska'', Poglavlje 7.6). Ako imate stroj s više operativnih sustava, obično ćete urođenem operativnom sustavu prepustiti stvaranje njegovih particija.
Sljedeća poglavlja sadrže informacije o particioniranju pod vašim urođenim operativnim sustavom, prije instalacije. Primjetite da ćete imena particija pod tim operativnim sustavom morati pretvarati u Linux imena particija; pogledajte Imena uređaja u Linuxu, Poglavlje 4.3.
Ako radite s postojećim FAT ili NTFS particijama, preporuča se da ili koristite donju shemu ili standardne Windows ili DOS alate. Inače, zapravo nije potrebno particionirati iz DOS-a ili Windowsa; Linux alati za particioniranje će općenito obaviti bolji posao.
Jedna od najčešćih instalacija je na sustav koji već sadrži DOS (uključujući Windows 3.1), Win32 (kao što je Windows 95, 98, NT) ili OS/2, a poželjno je staviti Debian na isti disk bez uništavanja prethodnog sustava. Kako je objašnjeno u Pozadina, Poglavlje 4.1, smanjivanje veličine postojeće particije će skoro sigurno oštetiti podatke na toj particiji, osim ako se preduzmu neke mjere opreza. Ovdje opisana metoda, iako neće zajamčeno zaštititi vaše podatke, u praksi radi iznimno dobro. Kao mjeru opreza, napravite backup.
Prije nego što nastavimo, morali biste odlučiti kako želite podijeliti disk. Metoda iz ovog poglavlja će samo razbiti particiju na dva dijela. Jedan će sadržavati izvorni OS, a drugi će se koristiti za Debian. Tokom instalacije Debiana imat ćete priliku koristiti Debianov dio diska kako želite, tj. kao swap ili kao datotečni sustav.
Zamisao jest: premjestiti sve podatke na početak particije prije mijenjanja informacija particije, tako da se ništa ne izgubi. Važno je da između micanja podataka i reparticioniranja radite što je manje moguće kako biste smanjili rizik snimanja datoteke blizu kraja particije, pošto će to smanjiti količinu prostora kojeg možete oduzeti od particije.
Najprije vam treba primjerak fipsa, koji je dostupan u direktoriju
tools/ na obližnjem Debian mirroru. Otpakirajte arhivu i kopirajte
datoteke RESTORRB.EXE, FIPS.EXE i
ERRORS.TXT na sistemsku disketu. Sistemska disketa se može
pripremiti naredbom sys a: u DOS-u. fips dolazi s vrlo
dobrom dokumentacijom koju ćete možda željeti pročitati. Svakako ćete
željeti pročitati dokumentaciju ako koristite driver za sažimanje diska ili
disk manager. Napravite disketu i pročitajte dokumentaciju prije
defragmentiranja diska.
Sljedeća potrebna stvar je pomaknuti sve podatke na početak particije.
defrag, koji standardno dolazi s DOS-om 6.0 i kasnijima, lako može
obaviti posao. Za popis drugih programa koji mogu poslužiti pogledajte
dokumentaciju fipsa. Obratite pažnju na to da, ako imate Windows
95, morate pokrenuti defrag iz njih, pošto DOS ne razumije
VFAT, podršku za duga imena korištenu u Windowsima 95 i novijima.
Nakon što pokrenete defragmenter (što na većem disku može potrajati),
dignite sustav s pripremljenom fips disketom u disketnom pogonu.
Jednostavno napišite a:\fips i slijedite upute.
Primjetite da postoje mnogi drugi manageri particija, u slučaju da
fips podbaci.
Ako particionirate DOS diskove, ili mijenjate veličine DOS particija, pomoću
Linux alata, mnogi ljudi imaju probleme u radu s dobivenim FAT particijama.
Na primjer, neki govore o sporosti, stalnim problemima sa
scandiskom i drugim čudnim greškama u DOS-u ili Windowsu.
Čini se da, kad god stvorite ili promijenite veličinu particije za DOS,
pametno je ispuniti prvih nekoliko sektora nulama. Učinite to prije
pokretanja DOS-ove naredbe format, iz Linuxa:
dd if=/dev/zero of=/dev/hdXX bs=512 count=4